Jump to navigation

PolicyHub

istraživanjem do boljih politika

  • Teme
  • Publikacije
  • Resursi
  • O nama
  • Za autore
  • Tražilica
  • Teme
    • Politike i standardi
    • Iskustva i prakse
    • Komunikacija i zagovaranje
  • Publikacije
  • Resursi
  • O nama
    • O platformi
    • Uredništvo
    • Autori
    • Partneri
    • Kontakt
  • Za autore
    • Za autore
    • Urednička politika
    • Upute autorima
  • Tražilica
  • BHS
  • English
FacebookTwitterLinkedIn
Experience and Practice

“Veliki podaci”: osnove i dileme upotrebe “velikih podataka” u kreiranju javnih politika

Autor: Hana Ćurak
28.4.2016
big data, policy-making

Pojava koncepta “velikih podataka” (engl. big data) izazvala je dramatične promjene u brojnim oblastima upravljanja državom. Ideja da konstantno rastuća količina podataka može utjecati na odnos između države i njenih građana prisutna je kako u akademskom diskursu, tako i u praktičnoj primjeni. “Veliki podaci“ su predmet teoretskih, mehaničkih, ideoloških i etičkih analiza. 

Karakteristike “velikih podataka” omogućavaju nam da osvijestimo njihove potencijale i opasnosti. Veliki podaci definirani su [1] neograničenim nivoom njihovog opsega, raznolikošću, brzinom kojom nastaju te organskom vjerodostojnošću,  što upućuje na nestatičnu prirodu “velikih podataka”. O “velikim podacima” se sve češće misli kao o mehanizmu koji vlade mogu koristiti kako bi kreirale javne politike bazirane na činjenicama. “Nauka o podacima” se, između ostalih, trenutno koristi u sigurnosnom, komercijalnom i naučnom sektoru. Paradigmi velikih podataka se generalno prilazi s entuzijazmom i vjerom u njenu mogućnost da doprinese ideji demokratije usmjerene ka građanima. Međutim, velike količine potencijalno korisnih podataka ne moraju uvijek značiti bolje politike ili odgovornu vladavinu.  

Osnove
 
Kako bi se ilustrirala ideja koncepta “velikih podataka”, zamislite običnu korisnicu interneta. Ova osoba je aktivna na mreži (online), posjeduje e-mail, koristi kreditne kartice, mobitel, GPS uređaj, wireless grijalicu, bluetooth slušalice, ima bankovne račune, automatiziran auto, itd. Upotreba bilo čega od navedenog ostavlja trag online, doprinoseći tako kreiranju svog, nazovimo ga, podatkovnog blizanca. Ovaj “podatkovni blizanac” predstavlja promjenljivu, pokretljivu, agilnu hrpu podataka s vrlo dobrom sposobnošću pamćenja. Dalje je korisno zamisliti da svaka osoba, poput naše korisnice interneta s početka paragrafa, ima svog podatkovnog blizanca. Združivanjem svih podatkovnih blizanaca i njihovom interakcijom, dolazi do stvaranja velikih zaliha informacija koje se pohranjuju u  podatkovnim centrima. Tada, podaci prestaju biti incidentalni (“podaci su tu jer postoje”), i zapravo postaju “veliki podaci”. Kako je pohrana “velikih podataka” u podatkovnim centrima uvijek intencionalna, postavlja se pitanje upotrebe “velikih podataka” u kreiranju javnih politika. 

Izvori “velikih podataka” su raznoliki. Na bačvama podataka sjede velike korporacije, društveni mediji i ini. Grafikon 1 [2] ilustrira one izvore koje je identificirao Data for Policy projekt, zajednički istraživački rad Technopolis grupe, Oxford internet instituta (OII) i Centra za evropske studije politika (CEPS). Iz ovog grafikona primjetno je da je većina podataka još uvijek administrativne i statističke prirode. Međutim, prisustvo drugih izvora na grafikonu ukazuje na promjenu paradigme kada je riječ o informiranju državnih struktura. Postoji jedna zajednička karakteristika koja se može pripisati svim navedenim kategorijama: bez obzira na izvor, podacima se daje vrijednost tek pri interpretaciji – sirovi (čisti) podaci sami po sebi ne indiciraju ništa. 
 
Ovi izvori podataka koriste se kako bi se odredile potrošačke navike, političke preference i zadovoljstvo građana i slično. Data for Policy projekt je također identificirao specifična područja u kreiranju javnih podataka, gdje “veliki podaci” nalaze primjenu. Grafikon 2 [3] ukazuje na popularnost tema koje se mogu nazvati kontroverznima u današnjim demokratijama [4], poput transparentnosti ili upravljanja državnim budžetom. 
 
Kako navodi Helen Margetts, direktorica Oxford internet instituta, “veliki podaci daju mogućnost za razvijanje politika koje su više orijentirane na građane, uzimajući u obzir javne potrebe i preferencije, podržane dosadašnjim iskustvima javnih servisa”. [5] Međutim, ova mogućnost opterećena je etičkim problemima koji dolaze s usmjerenim korištenjem “velikih podataka”, te mehaničkim pitanjima tehnoloških kapaciteta njihove analize.
 
Osobe koje se bave “velikim podacima” najčešće su data inžinjeri / podatkovni znanstvenici. Kroz kompleksne računarske kros/poprečne analize i velik broj izvora informiranja (vidi Figuru 1), data inžinjeri generiraju opcije za stvaranje različitih politika. Prakse se razlikuju od zemlje do zemlje, ali u suštini, uključen je veliki broj eksperata koji rade u različitim oblastima kako bi dostavili specifičnu opciju. Potražnja za data inžinjerima postaje jedna od najbrže rastućih na tržištu rada. U Velikoj Britaniji, na primjer, očekuje se da će se do 2020. stvoriti preko 56.000 poslova u ovom sektoru.[6] Ovakvi profesionalci su najčešće obrazovani u IKT nauci, ali s izraženim senzibilitetom i razumijevanjem ljudskog ponašanja (human behaviour)[7]. Ovakav jedinstven spoj osobina neophodan je iz dva razloga. Prvi, data inžinjeri moraju biti svjesni kako prikupljeni podaci mogu oblikovati različite opcije za javne politike. Drugi, oni moraju razumjeti šta te opcije zaista impliciraju. Trenutno, izvještava Data Science Central [8], najveći poslodavci data inžinjerima su IBM, Microsoft, Google i Amazon, ali i druge velike međunarodne kompanije poput Oraclea, Facebooka, HP-a i Stanford univerziteta. U posljednje je vrijeme uspostavljena posebna veza između ovakvih poslodavaca i vlada, vidljiva u njihovim zajedničkim poslovanjima [9].
 
Primjeri
 
Upotreba “velikih podataka” u domenu javnih politika već je ustaljena praksa. Bez obzira na njihovu političku orijentaciju, vlade konstantno izgrađuju kapacitete potrebne za donošenje odluka baziranih na analizama “velikih podataka”. Nedavni primjer za ovakvu praksu može se naći u Kini. U aprilu 2015, Rogier Creemers, s Oxfordskog univerziteta, objavio je prijevod:
                                   “Regulative za kineski nacionalni Sistem društvenih kredita. Ovaj Sistem svakome od 1.3 biliona građana pripisuje određene vrijednosti na osnovu njihovog ponašanja. Vlada ocjenjuje građane po mnogim osnovama – od finansijske kredibilnosti, preko historije kažnjavanja do ponašanja na društvenim medijima.”[10]
 
Ovakav Sistem društvenih kredita je politika koju je kineska vlada skrojila zajedno s velikim kineskim kompanijama poput one zaslužne za stvaranje kineskog pandana Ebayu, Alibabe. “Veliki podaci” se u Sistemu koriste da bi se procijenila percipirana pouzdanost pojedinaca, s ciljem da se “osnaži društvena iskrenost, stimulira povjerenje u društvu te da se smanje društvene kontradikcije(...)”[11] U praksi, ova politika može imati direktan utjecaj na ponašanje vlasti prema građanima. U konačnici, ocjene koje građani dobijaju bi trebale voditi društvenim beneficijama, poput više zaposlenja, manje birokratije, ili pak dobro informiranih modela raspodjele dobara, koji su karakteristični za Kinu. Međutim, ovaj sistem nije dizajniran da preispituje kako vlada zapravo pravi izbore politika, ostavljajući građane ranjivima, a vladu zaštićenom podacima. 
 
Slična se problematika može identificirati i u velikom broju zapadnih demokratija. U Velikoj Britaniji, na primjer, općinska tijela implementiraju Future Cities Catapult Initiative, program koji koristi “velike podatke” kako bi “pomogao inovatorima da pretvore odlične ideje u funkcionalne prototipe koji se potom mogu testirati u stvarnoj urbanoj sredini, te, jednom kada se dokažu korisnima, mogu biti primijenjeni u gradovima širom svijeta kako bi unaprijedili kvalitet života, osnažili ekonomije i zaštitili okolinu” [12]. Međutim, ostaje nejasno koji se mehanizmi za odabir podataka koriste, i koje se metode za identificiranje specifičnih problema koje treba riješiti na osnovu tih podataka primjenjuju. 
 
Slične inicijative postaju sve popularnije i diljem Evropske unije, iako Brisel čvrsto podržava Zakon o privatnosti koji je na snazi od prošle godine. Ovim zakonom se velikim međunarodnim kompanijama poslovanje u domeni prodaje i razmjene informacija regulira iznimno detaljnim kriterijima. Način na koji vlade u Evropskoj uniji koriste “velike podatke” mogu nas nagnati da razmislimo o potencijalima koje “veliki podaci” imaju čak i kada se vladi ne dozvoli ekskluzivni uvid u živote građana. 
Međutim, ovi se potencijali tek trebaju istražiti, budući da su interesi EU vođeni tržišnom dinamikom. “Glavna briga je da bi masivi podataka kojima velike internet kompanije raspolažu mogli ovim kompanijama omogućiti nefer tržišnu prednost”, tvrdi Margerethe Vestager, evropska komisionarka za konkurentnost. “Jednostavno, one onda dižu standarde i barijere koje manje kompanije ne mogu preći.” [14] Velika Britanija je zaista imala mnogo uspjeha sa big data analizom na lokalnom nivou, međutim, upitno je do koje mjere je moguće zadržati takvom, posebice kako potreba za informacijama postaje specifičnija.

Potencijali i opasnosti

Brojna su pitanja koja proizilaze iz uvida u postojeće prakse kreiranja javnih politika temeljenih na podacima. Zapravo, čini se da ona proizilaze iz činjenice da vlade reagiraju na podatke mnogo sporije nego što ih prikupljaju. Ovo pitanje oslikava suštinu debate o radikalnim potencijalima i opasnostima ovog projekta.

Prvi set pitanja je vođen dilemom: do koje mjere je kreiranje javnih politika na bazi “velikih podataka” u skladu s vrijednostima koje izabrane vlade promoviraju. Ova dilema proizilazi iz činjenice da je veoma teško identificirati kakav to zapravo pristanak građani daju za analize politika uvjetovane njihovim podacima. U tom smislu, vlade bi trebale odgovarati na pitanja poput sljedećeg: ako se “veliki podaci” zaista analiziraju u svrhu samoevaluacije politika vlade, kako to onda da ovakva evaluacija radi na sličan način diljem različitih političkih sistema i ideologija? Štaviše, građani bi trebali moći u svakom trenutku odgovoriti za koju se to tačno svrhu njihovi vlastiti podaci koriste kako bi se poboljšali opći životni uvjeti ili evaluativni potencijali specifičnih politika.

Drugi set pitanja se može sumirati na sljedeći način: u kojoj mjeri kreiranje javnih politika pomoću “velikih podataka” odgovara na moderne demokratske izazove, posebno uzevši u obzir trenutne debate o nejednakosti i transparentnosti na globalnom nivou? Ovaj set pitanja je utemeljen na dilemama o tome šta zaista želimo postići s “velikim podacima”, za koga, s kojom namjerom i kakvim ishodima odabranog pristupa. Transformativni potencijal “velikih podataka” tako ostaje jedna od najbazičnijih i najbitnijih debata koje dominiraju ovim diskursom. 

Zaključak

Korištenje “velikih podataka” u kreiranju i implementaciji javnih politika još uvijek proizvodi niz dilema. Problem se javlja na relaciji vlada – građani koji se materijalizirao u paradigmu “velikih podataka”. Taj problem ostaje prisutan sve dok vlade nastavljaju operirati “velikim podacima” u ime građana, a bez njihovog svjesnog pristanka. Iz ovog problema proizilaze dva seta pitanja, postavljena na dva različita nivoa. Prvi se bavi narativima i konceptima koji su u osnovi projekta “velikih podataka” dok drugi pokušava razumjeti njihove praktične implikacije. Ni na jedan ni na drugi vlade se ne čine spremnim odgovoriti. Iako “veliki podaci” zaista imaju potencijal približiti vlade građanima, građani su češće – i često nesvjesno – bliži vladama. Veoma jasan je i naglasak na profit i tržišnu vrijednost koju “veliki podaci” donose, dok se njihova društvena korist često dovodi u pitanje. Dileme koje postoje nagovještavaju da bismo mogli svjedočiti promjenama u donošenju javnih politika, ali postojeće prakse ukazuju na to da te promjene možda neće biti supstancijalne, dok se ne poveća učešće i nadzor građana nad ovim procesima.


[1]                      IBM. The 3 V's of Big Data. IBM Big Data and Analytics Hub.  <http://www.ibmbigdatahub.com/infographic/four-vs-big-data> (stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[2]                      Bright et al. “Social reflection of new policies in the big data era”. Policy-making in the Big Data Era: Opportunities and Challenges. Data For Policy 2015. pg. 8 http://dataforpolicy.uk/wp-content/uploads/2015/06/05-Book-of-Abstracts-Final.pdf (stranica posjećena 27. 3. 2016.)

[3]                      Ibid.

[4]                      Freedom in the World 2015. Freedomhouse. <https://freedomhouse.org/report/freedom-world/freedom-world-2015#.Vxi5LX... (stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[5]                      Margets, H. "The promises and threats of big data for public policy-making". The Policy and Internet Blog. <http://blogs.oii.ox.ac.uk/policy/promises-threats-big-data-for-public-po... (stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[6]                      Rapolu, B. "What's a Data Scientist and How Do I Become One." The Guardian. 2015. <http://www.theguardian.com/careers/2015/jun/30/whats-a-data-scientist-an...(stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[7]                      MIT EECS. MIT EECS Graduate Program Admissions. <https://www.eecs.mit.edu/academics-admissions/graduate-program>  (stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[8]                      Krivanek, M. "100 Best Data Science Companies to Work for in 2015. " Data Science Central. 2015. <http://www.datasciencecentral.com/profiles/blogs/100-best-data-science-c... (stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[9]                      Miller, S."BIg Data Analytics." Singapore Management University. 2013. <http://ink.library.smu.edu.sg/podcasts/8/>  (stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[10]                    Creemers, R. "China Rates its Own Citizens- Including Online Behavior". De Volkskrant, 2016. <http://www.volkskrant.nl/buitenland/china-rates-its-own-citizens-includi... (stranica posjećena 27. 2. 2016.)   

[11]                    "State Council of People’s Republic of China, State Council Notice concerning Issuance of the Planning Outline for the Construction of a Social Credit System 2014-2020. " Beijing: State Council, 2015. para. 9. https://chinacopyrightandmedia.wordpress.com/2014/06/14/planning-outline-for-the-construction-of-a-social-credit-system-2014-2020/ (stranica posjećena 27. 2. 2016.)

[12]                    About Future Cities Catapult. 2015. <http://futurecities.catapult.org.uk/about/>  (stranica posjećena 27.3.2016)

[13]                    European Commission. "EU Data Protection Reform and Big Data". EU Factsheet. March 2016. <http://ec.europa.eu/justice/data-protection/files/data-protection-big-da... (stranica posjećena 27.3.2016)

[14]                    GIbbs, S. EU agrees draft text of pan-European data privacy rules. The Guardian. 2015. <https://www.theguardian.com/technology/2015/dec/16/eu-agrees-draft-text-... (stranica posjećena 27.3.2016)

 

Share on Facebook Share on Twitter Share on LinkedIn Share on Google+ Send Email

Autor

Hana Ćurak

Hana Ćurak is a student of political science and an activist. She is currently part-time assistant to a regional non-governmental tourism project Via Dinarica as well as Gradologija - CRVENA’s program for urban analysis of Sarajevo. She is an author of a number of researches relating to urban space... Više...
Analitika
FacebookTwitterLinkedIn

Copyright © Analitika. Sva prava zadržana.

  • Impressum
  • Uvjeti korištenja
logo
swiss logo
logo