Bosna i Hercegovina izdvaja manje sredstava za znanstvena istraživanje nego gotovo sve druge europske države. Svejedno da li se mjeri po postotku budžeta ili ukupnom iznosu koji znanstvenicima stoji na raspolaganju, novac je rijetko dovoljan da se sprovedu kvalitetna istraživanja kojim bi se napravio znanstveni iskorak. Nije bitno da li se radi o prirodnim ili društvenim znanostima, istraživanja koja osim osobnog angažmana zahtijevaju i nešto novca da se sprovedu je jako teško raditi u BiH. U nedostatku financijske podrške domaćih institucija, bosanskohercegovačkim istraživačima je učešće u međunarodnim projektima postalo ključno za kvalitetan znanstveno-istraživački rad. Međunarodna suradnja zapravo predstavlja oslonac da se steknu međunarodno priznanje i potrebne reference za znanstveno napredovanje.
Dok su pojedini znanstvenici uključeni u prestižne međunarodne istraživačke projekte, većina istraživača u BiH ne sudjeluje ni u kakvim projektima i istraživanjima, bilo domaćim ili međunarodnim. Njih nitko ne potiče da se aktivno pokušaju uključiti u međunarodna istraživanja i u njihovoj karijeri to ne predstavlja naročit uspjeh. Univerziteti i visokoškolske institucije u BiH s druge strane ne nagrađuju svoje suradnike koji teže da postanu dio međunarodne znanstvene rasprave, niti im često pružaju podršku kako bi to ostvarili. Tako istraživači koji sudjeluju u međunarodnoj suradnji to često čine izvan institucija u kojim rade, tako reći na “vlastitu ruku”. Rezultat je slaba participacija bosanskohercegovačkih univerziteta u međunarodnom istraživačkom radu i nedovoljna uključenost većeg broja znanstvenika iz BiH u međunarodnim projektima.
Da bi se počelo mijenjati ovakvo stanje, potrebno je postaviti dva pitanja: koji su uzroci nedovoljnog učešća u medunarodnoj suradnji bh. univerziteta, te kroz koje se mjere sadašnje stanje može poboljšati. Pritom je svakako potrebno napomenuti da nije realno očekivati da su univerziteti u BiH spremni i u mogućnosti da izdvoje neka značajna sredstva za ovu namjenu. Moje vlastito iskustvo je uglavnom stečeno kroz rad na Univerzitetu u Sarajevu, što ću povremeno koristiti kao primjer u ovom tekstu.
Prvi uzrok lošeg stanja predstavlja nedovoljna afirmacija i nisko vrednovanje međunarodne suradnje u znanstveno-istraživačkom radu od strane institucije. Kriteriji za napredovanje u nastavničkim zvanjima su uglavnom usredočeni na publikacije (o kvalitetu publikacija neću ovdje govoriti, to je tema za drugi tekst). Od deset relevantnih kriterija za napredovanje u nastavnička zvanja na Univerzitetu u Sarajevu se prvih šest tiče publikacija, jedan je fokusiran na domaće istraživačke projekte, a još jedan na međunarodne projekte. Pritom nije bitno da li je znanstvenik koncipirao projekt i osigurao njegovo financiranje ili je pak samo surađivao ili pomagao u izvedbi. I jedno i drugo se isto vrednuje. Statut Univerziteta u Sarajevu i Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo jedino pri izboru u zvanje vanrednog profesora vrednuju projekte, ali tek kao “originalni stručni uspjeh” uz patente i originalni metod. Za izbor u druga zvanja projekti ili učešće u međunarodnoj znanstvenoj suradnji nisu potrebni. Uz ovakve odredbe postoji i stav na velikom broju fakulteta da su projekti “osobna stvar” pojedinih nastavnika i suradnika, te da malo vrijede za instituciju kao takvu. U tom smislu se govori o “projektu Damira Kapidžića”, a ne o projektu fakulteta. Jednostavno rečeno, znantvenici na bh. univerzitetima nemaju poticaj da u ime institucije surađuju na međunarodnim znanstveno-istraživačkim projektima.
Sa stanovišta stava i podrške univerziteta ovaj je uzrok veoma lako ukloniti. Iz ugla napredovanja u nastavnička zvanja i većeg vrednovanja međunarodne suradnje znanstvenika potrebne su izmjene zakona i statuta, što je mnogo zahtjevniji posao. Kada govorim o promjeni stava spram međunarodne suradnje u istraživačkom radu, ključno je da univerziteti i institucije preuzmu obavezu da koliko god mogu podrže svoje znanstvenike i omoguće im da ostvare što značajnije rezultate u istraživanju. Ovo može biti kroz podršku učešća na međunarodnim znanstvenim konferencijama, stavljanjem na raspolaganje doktorskih studenata za istraživački rad, te osiguranjem opreme i prostora za istraživanje. Također je veoma bitno da se svaki osobni uspjeh znanstvenika predstavi kao uspjeh institucije na kojoj radi. Osim u izvještajima i godišnjim pregledima rada, univerziteti bi trebali poticati znanstvenike da javno predstave svoja istraživanja i rezultate, te da ove rezultate učine javno dostupnim kroz univerzitetske biblioteke, IT-mrežu ili web stranice. Istraživačima koji učestvuju u međunarodnim istraživačkim projektima se treba dati do znanja da se njihov rad cijeni i vrednuje. Promjena stava i veće zalaganje institucije bi mogao biti poticaj za druge znanstvenike da se posvete međunarodnoj suradnji.
Drugi uzrok problema leži u nedovoljno razvijenim sposobnostima bh. znanstvenika da ravnopravno sudjeluju u međunarodnim projektima, te nepostojanju institucionalne podrške u procesu apliciranja, rukovođenja i financijskog upravljanja istraživačkim projektima. Kao ključni problem se javlja nedovoljno znanje jezika (prvenstveno engleskog), te slabo razumijevanje logike natječaja za projektna sredstva, kako od strane znanstvenika, tako i od strane univerzitetske administracije. Za ovaj problem se mogu naći dva rješenja: prvo leži u razvijanju sposobnosti bh. znanstvenika a drugo u stvaranju okvira institucionalne podrške za međunarodnu znanstveno-istraživačku suradnju.
Kada pitate bh. znanstvenike koja im je osnovna prepreka u međunarodnoj suradnji, veoma često ćete čuti da je to loše znanje stranih jezika, prvenstveno engleskog jezika, i nemogućnost pisanja radova na stranim jezicima. Drugi problem je u slabom znanju upravljanja istraživačkim budžetom i rukovođenju istraživanja kako bi se postogli ciljevi projekta. U ovu svrhu bi bilo poželjno na univerzitetu pokrenuti tematske seminare o akademskom čitanju, istraživanju, raspravljanju i pisanju na engleskom jeziku. Unutar vlastitog univerzitetskog kadra ima dovoljno suradnika koji su u stanju držati ovakve neformalne obuke, koje bi pogotovo koristile mlađim istraživačima. Kroz zadatke i grupni rad je tako moguće unutar institucije povećati kvalitet znanja i uporabe engleskog jezika. Ovi seminari bi mogli uključiti i radionice kroz koje bi se poboljšao kvalitet znanstvenih radova i akademskih publikacija na stranim jezicima. I drugi problem bi se mogao riješiti kroz obuke i radionice gdje bi suradnicima bile predstavljene osnove rukovođenja istraživačkim projektima, te sastavljanja nacrta i upravljanje projektnim budžetom. Ne može se očekivati da će se na ovaj način svi znanstvenici osposobiti da učestvuju u međunarodnim istraživanjima, ali će se ukloniti mentalne prepreke i osobne nesigurnosti koje koče inovativnost i međunarodnu suradnju.
Naravno da bolje znanje jezika i sposobnost upravljanja budžetom i projektima nisu dovoljni da se poveća obim međunarodne znanstveno-istraživačke suradnje. Potrebno je sustavno i kontinuirano praćenje rada i prilika za međunarodnu suradnju od strane institucije, tj. univerziteta. Pri tom je ključna kontinuirana institucionalna podrška pri apliciranju za istraživačka sredstva i podrška pri upravljanju i implementaciji istraživanja. Ovo podrazumijeva stvaranje jednog stalnog centra ili ureda pri univerzitetu koji bi pružao podršku i osigurao visok kvalitet u pripremi i izvedbi međunarodnih znanstveno-istraživačkih projekata. Kao primjer, na Univerzitetu u Sarajevu postoji Ured za međunarodnu suradnju koji radi dobar posao u afirmaciji i promociji ERASMUS programa Europske unije, te drugih programa EU. Međutim, potrebno je ići dalje od toga. Bilo da se zvao centar za koordinaciju znanstveno-istraživačkog rada ili ured za upravljanje međunarodnim istraživačkim projektima, ovaj oblik institucionalne podrške bi morao obuhvatiti cjelokupan proces međunarodne znanstveno-istraživačke suradnje. Ovakva podrška bi podrazumijevala praćenje objave poziva, pomoć pri sastavljanju projektnih timova i apliciranju za sredstva, davanje smjernica ili kompletno preuzimanje upravljanja budžetom, administrativna podrška, te rad na poboljšanju kvalitete znanstvenih radova. U centru bi bilo potrebno sakupiti kadar koji zna komunicirati na stranim jezicima, prvenstveno na engleskom, te koji ima iskustva u pripremi i sprovođenju međunarodnih projekata. Kako bi dobivao postotak sredstava od projekata za ove usluge, centar bi u kratkom roku mogao postati samoodrživ. Ukratko, potrebno je uspostaviti fleksibilnu i cjelokupnu logističku i stručnu podršku znanstveno-istraživačkom procesu usmjerenom ka međunarodnoj suradnji.